Prvog prosinca 1938. posvećen je i otvoren Dom likovnih umjetnosti Kralja Petra Velikog Oslobodioca na istoimenom trgu u Zagrebu. Ne samo zbog uloge koju će taj Dom od sada imati u likovnom i općem kulturnom životu Zagreba, nego i kao značajna arhitektonska tvorevina, potrebno je da se tehničkoj javnosti prikažu neke zanimljivije pojedinosti ove građevine. Zamisao Doma i njegov osnovni plan dao je Ivan Meštrović.

Izrada tehničkih nacrta, elaborata, nadzor i obračun gradnje povjereni su gradskom poglavarstvu, odsjeku za općinske novogradnje u Zagrebu, gdje je na razradi arhitektonskih nacrta naročito bio zaposlen arh. Harold Bilinić.
Gradnjom se otpočelo godine 1936. Razmjerno dugi rok građenja bio je prouzročen nedostajanjem novčanih sredstava. Gradnja je financirana doprinosima Akcije za podizanje spomenika Kralju Petru I, Hrvatskog društva umjetnosti, općine grada Zagreba i Savske banovine. Zgrada je smještena u sredinu trga pa su time dobiveni lijepi i značajni pogledi iz pet ulica. Novi je Dom umjetnosti u osi triju ulica, Račkoga, Beogradska i Zvonimirova, a izvan osi Boškovićeva i Radišina. Potonjem se nije moglo izbjeći, jer ulične osi nisu u skladu sa simetralama trga. Zbog nejednakosti dimenzija trga (omjer 138,0 : 150,0 m), nije se mogao promet oko zgrade provesti kružnom cestom, jer bi u tom slučaju nastali nepovoljni odsječci s istočne strane. Bilo je poteškoća i u visinskom smještaju, jer trg u osi ulica Račkoga-Beogradska pada od kote 117,86 na kotu 116,90, a osim toga sredinom trga, u smjeru ulice Račkoga, prolazi glavni gradski sabirni kanal sa kotom sljemena 116,62 m. Ove su okolnosti bile mjerodavne za visinski smještaj Doma s kotom poda podruma na 116,82 i prizemlja na kotu 120,17.

KONSTRUKCIJA I GRAĐA

Sondaža terena pokazala je slabo nosive gornje slojeve, pa se je radi osjetljivosti konstrukcija valjalo odlučiti za temeljenje na šljunku u dubini od oko 5,0 m. Zbog dubine ovog nosivog sloja došlo je u obzir fundiranje na pilotima ili betonskim zdencima. Ponude su zatražene alternativno, za zdence i za sistem tt. Pieux Franki Liege. Potonja alternativa predviđala je sistem od 102 pilota „Franki“ betoniranih na licu mjesta na zemlji. Bila je međutim skuplja pa se odlučilo za izvedbu zdenaca. Naprezanje šljunčanog sloja uzeto je sa 4 kg/cm2. Fundiranje cijele zgrade izvedeno je na 84 zdenca, od toga, 36 za vanjsku kolonadu sa okruglim presjekom d=1,30 m (4 para spojena su u zdence ovalnog profila), zatim 36 zdenaca pod vanjskim obodnim zidom prizemlja sa okruglim presjekom d=1,20 m (4 para spojena su u ovalne zdence), osam zdenaca okruglog prosjeka d=2,00 m i dva para kombiniranih temelja za armirano betonska sedla preko kanalskog svoda. Visina zdenaca kreće se od 2,50 m do 4,15 m. Zbog glavnog sabirnog kanala koji prolazi sredinom ispod zgrade, nastali su neki posebni slučajevi prenošenja tereta, na dva mjesta, gdje se nisu mogle razviti simetrične stope, moralo se provesti vezanje gredom ispod kanala.
Poseban je slučaj bio s fundiranjem nekih stupova donjeg vanjskog prizemnog zida, koji su došli uspravno na kanal. Stupove se nije moglo pothvatiti vodoravnom gredom, jer bi se presjekla komunikacija u podrumu, pa je zato teret tih stupova prenesen izvan konture kanala sistemom betonskih sedla. Prijenos tereta od po dva stupa kolonade koji su pali na kanal izvršen je punim betonskim gredama. Sistem ovog fundiranja pokazao se tehnički besprijekoran, a pri tom ekonomičan. Za temeljenje betonskih zdenaca utrošeno je 500 m3 betona smjese 1:10.
U smislu projekta morali su stupovi kolonade biti u cijelosti od kamena. Vanjski obodni zid morao je prema projektu biti također izvana zidan kamenom. S unutarnje strane obodni su zidovi građeni od opeke, a isto tako i obodni šuplji zid centralne dvorane. Glavne prostorije, a to su centralna i prstenasta dvorana, prekrite su armirano betonskim svodovima. Ovi različiti građevni i statički elementi dovedeni su u sklad na taj način, da su sve stropne konstrukcije položene na sistem betonskih stupova koji stoje zasebno na bunarima, a sve ostalo obodno vanjsko i unutarnje kameno ziđe i ziđe od opeke osim tambura u 1. katu leži kao samonosno na betonskim temeljnim svodovima pomoću kojih se prenosi na zdence, neovisno od stropova i armirano betonskih dijelova zgrade.
Da se omogući samostalno vođenje instalacije po zidu, povučeni su betonski stupovi za 5 cm od lica. Zid koji opkoljava centralnu dvoranu šupalj je, sa 25 cm razmaka između obiju stijena, s potrebnim izmjenama u visini stropova. U ovaj su zid smješteni brojni kanali centralnog grijanja, ventilacije i ostale instalacije.
Armirano betonski svodovi koji natkrivaju centralnu i prstenastu dvoranu izvedeni su radi rasvjete ovih prostorija sa staklenim prizmama. Primijenjen je novi proizvod sa konveksnim rubom (proizvod Jugosolfak). Raspon prstenaste dvorane iznosi 8,25 m.
U suterenu i stropu nad njim, nije predviđena dilataciona dioba. Nad mezaninom je zgrada jednom dijametralnom reškom u smjeru kanala u dvije polovine. U zidu 1. kata i na svodovima prstenaste dvorane izgrađena su četiri dilataciona reza, koji dijele stakleno betonsku konstrukciju u četiri dijela. Ova je mjera bila potrebna zbog jačeg dilatiranja krovne konstrukcije uslijed promjena temperature i da se izluči uticaj sekundarnih napona u svodovima.
Eliptična kupola nad centralnom dvoranom izvedena je u jednom komadu s promjerom od 19,00 m i nadvišenjem od 4,90 m. Debljina stijene svoda jednaka je debljini staklenih prizmi, pa iznosi 5,7 cm po cijelom opsegu. Statički račun proveden je prema Dishingeru.
Osim vlastite težine uzeti su u račun uplivi tlaka vjetra i snijega i upliv od utezanja (smrštavanja) betona.
Kupola je armirana sistemom meridijalne armature s promjera 6 mm, pojačane u ekvatorijalnom dijelu kupole, te obručne (prstenaste) armature (paralelne s ekvatorom) izvedene djelomično dvostruko sa promjera 6 mm i promjera 8 mm. U gornjem dijelu kupole, gdje su uložena stakla, trebalo je armaturu prilagoditi smještanju prizmi, pa je tu armatura izvedena križno. Po našem znanju ova staklo-armirano betonska kupola predstavlja najveću dosad izvedenu konstrukciju ove vrste u Europi. Svod nad prstenastom dvoranom paraboličnog je profila sa kružnom uzdužnom osi svoda, sa čistim rasponom 8,50 m i nadvišenjem u tjemenu od 2,35 m. Debljina svoda u gornjrm dijelu s prizmama iznosi 5,7 cm. Svod je konstruiran bez vlačnih spona, po pretpostavci da će horizontalni tlakovi u vanjskom prstenu prouzrokovati vlačnu silu, a u unutrašnjem prstenu tlačnu silu, dok je cijeli sistem u ravnoteži uslijed jednoličnog opterećenja u vertikalnom smjeru.
U vanjskom i unutarnjem prstenu nastaju samo momenti uslijed vjetra ili jednostranog opterećenja snijegom. Proračunata deformacija prstena u tom je slučaju vrlo malena, pa ne uzrokuje naročite momente ili osne sile u svodu.
U podnožju svodova obiju dvorana izvedene su armirano betonske serklažne grede koje sprečavaju da se uticaji dilatacija dalje prenose i koje preuzimaju tlakove, pa su tako eliminirane i spone u svodu. Statičke račune za sve ove konstrukcije izradili su i vodili nad njihovom izvedbom nadzor sa strane građevnog poduzeća Ing. Arh. N. Molnar, a sa strane građevne uprave Ing. arh. Z. Kavurić.
Naročiti zadatak dala je izolacija staklo-betonskih krovova koji se nisu mogli, zbog stakla, pokriti na uobičajeni način bitumenskim proizvodima, nego je upotrebljena asfaltna emulzija „Flintkot“ s ulošcima tkanine (molino) i zaštitnim slojem specijalne glazure.
Kamen upotrebljen za izgradnju pročelnih zidova potiče iz Pučišća na Braču. Tambur 1. kata obrađen je na krupni šiljak čekića, donji tambur na krupnu zubaču, a stupovi i špalete na finiju zubaču.
Kamen za unutarnje kamenarske radove, opločenje vestibula, stepenice i podove potiče: za zidove iz Splitske na Braču, a kamen za stepenice i podove iz „Šareni oklade“. Ukupno je ugrađeno 2540 tona kamena.
Pomoćni stakleni strop u prstenastoj dvorani izveden je od plosnatog željeza 80/10 mm i ležaja za staklo, sve ovješeno o betonski strop šipkama debljine 10 mm koje su ušarafljene u mjedene ubetonirane doze.

RASPORED I VELIČINE PROSTORIJA

Ulazeći sa sjeverno-zapadne strane, iz smjera ulice Račkoga stupamo najprije u vestibul visok 7,70 m, iz kojega vodi izravan pristup u svaku prostornu jedinicu Doma. Sučelice ulazu vode vrata u centralnu okruglu dvoranu. Nad ulazom nalazi se reljef Kralja Petra 1. izrađen od Ivana Meštrovića. Oblik je ove dvorane cilindar s promjerom od 19,0 m i kupolom elipsastog profila. Visina dvorane iznosi 16,75 m. U visini 7,70 m, uz cijeli obod, nalazi se balkon. Ovu dvoranu opasuje u prizemlju, kao kuloar, kružna dvorana široka 5,05 m vezana sa središnjom dvoranom vratima i izravno pristupna iz vestibula sa dva kraja. U mezaninu koji također opasuje srednju dvoranu nalazi se dvorana za sjednice, ujedno čitaonica, ured, stan pazikuće i zahodi. Nastavivši uspon stepenicama dolazimo u prvi kat, u prstenastu dvoranu široku 8,25 m, koja poput prstena obuhvaća centralnu dvoranu. Iz nje vode troja vrata na balkon širok 3,75 m koji strši u srednju dvoranu i ide duž cijeloga njezinog oboda. U podrumu nalaze se garderobe, zahodi, prostorije za aparaturu, kotlove i gorivo, transformatorska stanica i skladišta.
Izgrađena površina zgrade mjeri u podrumu 990 m2, u prizemlju 770 m2 (s kolonadom 1190 m2), u mezaninu (prohodni dio) 283,0 m2. U 1. katu mjeri prstenasta dvorana sa ziđem i balkonom 1033,0 m2 a cijeli 1. kat sa zračnim prostorom srednje dvorane 1128,0 m2.

GRIJANJE ZGRADE

Za dobivanje potrebne temperature upotrebljena je para niskoga tlaka od 0,1 at koja se dobiva pomoću člankastih kotlova od lijevanog željeza sistema Kotež. Kao gorivo će se upotrebljavati domaći smeđi ugljen od cca. 3800 Cal/kg. Montirana su četiri kotla svaki sa ogrjevnom površinom od 25 m2. Garantirano opterećenje ogrjevne površine iznosi, uz potrebnu promaju 6-8 mm v. s., 9000 Cal/m2h, pa je prema tome kapacitet kotlova kod normalnog opterećenja 900 000 Cal/h.
Uređaj grijanja izveden je kombinovano, za grijanje radijatorima i grijanje toplim zrakom pomoću kalorifera. Radijatori su upotrebljeni samo za uredske prostorije, stan pazikuće i u sporednim prostorijama zgrade, dok grijanje toplim zrakom služi za sve izložbene prostorije.
Prema kapacitetu instalacije može se, kod vanjske temperature od -20°C i relativne vlage od najmanje 50%, postići unutarnja temperatura prostorija od +20°C.
Uz pretpostavku da se zrak zagrijava prosječno od 0°C na +35°C, pomoću računa gubitaka, određen je ukupni učin kalorifera sa cca 800 000 Cal/h i potrebna količina zraka sa cca 50 000m2. Za dovod zraka služe dva agregata koji su vezani na dva vantilatora, jedan sa kapacitetom od 28 000 m2 zraka/h, s ukupnim pritiskom 25 mm v. s. i efektivnim potroškom cca 5,2 K. S., a drugi s kapacitetom od 22 000 m3/h, s ukupnim pritiskom v. s. i efektivnim potroškom 4,2 K. S. Grijanje zrakom može se vršiti posredstvom svježega ili posredstvom povratnog zraka. Svježim zrakom radi se kod povoljne vanjske temperature, dok se kod nižih vanjskih temperatura radi, iz razloga ekonomije, s povratnim zrakom. Kod grijanja povratnim zrakom dodaje mu se prema potrebi i svježi zrak putem ventilatora. Želimo li zagrijati prostorije svježim zrakom, sisat ćemo ventilatorom svježi zrak kroz otvore raspoređene u parapetima, pa ćemo ga preko komore za miješanje zraka tjerati u metalne filtere u kojima će se očistiti od prašine i nečistoće. Kapacitet tih filtera odgovara satnoj količini zraka pojedinog agregata. Iz filtera ide zrak u kalorifer za predgrijavanje, gdje će se ugrijati na cca 15°C. Ovaj je kalorifer izveden iz sistema cijevi s lamelama. Kroz te cijevi struji para dobivena iz kotlova. Ugrijan tako na temperaturu od 15°C zrak ide iza toga u klimatizator, koji će ga prema potrebi ovlažiti. Vlaženje zraka vrši se (samo kada je zrak suviše suh), pomoću vode koju centrifugalna sisaljka tjera kroz sistem diza, koje vodu raspršuju u maglovito stanje. Kapaciteti klimatizatora iznose 28 000m3 i
22 000m3 zraka na sat, a kapacitet pumpi je 80 i 50 lit. vode/min. sa manometričkim tlakom od 30 mm v. s. Zrak prolazi zatim kroz eliminator iz pocinčanog lima, gdje gubi suvišnu vodu, a zatim se sisan ventilatorom, tjera kroz kalorifer koji će ga zagrijati na cca 38°C. Tako zagrijana količina zraka tjera se potom u horizontalni kružni sabirni kanal, a iz ovog, snagom obiju ventilatora, kroz vertikalne kanale smještene u srednjem razdjelnom zidu prema pojedinim prostorijama, gdje izlazi kroz rešetke.
Radi mogućnosti samostalnog zagrijavanja pojedinih prostorija postavljene su pomične zaklopke u glavnom sabirnom kanalu tako, da je moguće zasebno grijati centralnu dvoranu, prstenastu dvoranu, segmentnu dvoranu i vestibul ili ih međusobno kombinirati.
Cirkuliranje zraka tj. njegovo dalje kontinuirano gibanje postizava se pomoću ekshaustora koji usisava istrošeni zrak iz prostorija. To usisavanje vrši se kroz rešetke razmještene po prostorijama. Kroz njih ulazi istrošeni zrak u sistem vertikalnih kanala šupljeg srednjeg zida, zatim prolazi zajedničkim kružnim kanalom u ekshaustor, a odavde se može izbaciti u atmosferu, ako je zrak suviše pokvaren ili pak za toplijih dana kad potrošak goriva ne igra ulogu. Za niske vanjske temperature raditi će se, iz razloga štednje, sa povratnim zrakom, pa će se taj tjerati ekshaustorom kroz cijelu aparaturu, i uz dodatak svježega zraka ponovno vraćati u prostorije. Kapacitet ekshaustora iznosi 38 000m3 zraka/h, s ukupnim pritiskom 25 mm v. s. i efektivnim potroškom 4,2 k. S. Ovaj uređaj može se za vrućih ljetnih dana upotrebiti i za ohlađivanje zraka. U tom će se slučaju izlučiti iz pogona kaloriferi, pa će se zrak iz prostorija voditi samo preko aparature i klimatizatora da se ohladi i ovlaži. Kraj relativne vlage od 60% u prostorijama, uz prisutnost od oko 800 osoba i uz pretpostavku da vanjska temperatura ne prelazi +35°C, postići ćemo tako temperaturu u prostorijama od oko +28°C. Istim uređajem može se ljeti vršiti i samostalna ventilacija prostorija, tako da ventilatori usisavaju svježi vanjski zrak u atmosferu. Troškovi uređaja iznosili su oko 600.000 dinara.

ELEKTRIČNA RASVJETA

Instalaciji električne rasvjete morala se pokloniti osobita pažnja u nastojanju da se omoguće izložbe noću sa što boljim rasvjetnim efektom. Naročito se tražilo da se efekt umjetne rasvjete u glavnim dvoranama, što je bolje izjednači s prirodnom rasvjetom, da se izvori svjetla tako rasporede i prikriju, da se izbjegnu ukrštene sjene, a naročito da se spriječi svako blistanje. Ovaj zadatak neobičan i nov, ne samo za naše prilike, primila je u svoje ruke zagrebačka Gradska električna centrala i provela ga s velikim uspjehom. Uspjelo je na osobitom primjeru pokazati sve savremene mogućnosti osvjetljenja i dati uzorno rješenje. U tom nastojanju i uspjehu ide naročita zasluga Ing. Vladimira Žepića koji je za G. E. C. Izradio projekat rasvjete, rukovodio pokusima i nadzirao izvedbu.
Prije samih pokusa ispitane su rasvjete u sličnim kulturnim domovima u inozemstvu u Munchenu, Berlinu, Parizu i Holandiji. Naročito je velika pariška izložba 1937. godine dala dragocjenog materijala za rješavanje tog pitanja. Na temelju prethodno izrađenih projekata izvršeni su na licu mjesta opsežni pokusi da se nađe najjednostavnija rasvjeta, pa su znatni dijelovi projekta bili izmijenjeni na temelju rezultata postignutih ispitivanjem.
Centralna dvorana s galerijama zadavala je mnogo poteškoća zbog smještaja potrebnih rasvjetnih tijela. Prizemlje ove dvorane rasvijetljeno je potpuno indirektno armaturama smještenim u betonskom žlijebu ispod ograde balkona. Razmak, jakost i vrsta upotrebljenih žarulja određeni su pokusima, a isto tako i vrsta reflektora. U tom žlijebu montirane su 124 žarulje od po 75 vata u razmacima po 30 cm, a svaka je od ovih žarulja proviđena cilindričkim aluminijskim reflektorom posebnog profila, koji je s unutarnje strane oličen bijelim lakom i zaprašen praškom od magnezijeva oksida, da se dobije potpuno diluzna razdioba svjetla. Sa svake strane vratiju postavljena su po dva izvoda za posebna rasvjetna tijela, koja će zidovima dati potrebno vertikalno svjetlo. Za povoljno djelovanje cijele dvorane od važnosti je, da bude dobro rasvijetljena kupola. U tu svrhu predviđeno je na zidovima balkona u odgovarajućoj visini 12 izvoda, koji će se snabdjeti posebnim rasvjetnim armaturama sa po 2 žarulje (100 do 200 vata).
Ovim će armaturama biti osvijetljen direktnim svijetlom čitav svod dvorane i gornji dio zida na galeriji, dok će sama galerija ostati u indirektnom difuznom svijetlu reflektiranom sa svoda i iz prizemlja dvorane. Za rasvjetu eventualnih slikarskih radova na zidovima balkona ukoliko ne bi ova rasvjeta bila dovoljna, montirat će se na ogradi galerije posebna pomična rasvjetna tijela na 2,0 m do 2,5 m visokim cijevima s odgovarajućim armaturama, koje će davati potrebno dodatno svjetlo. Visina od 2,0 do 2,5 m iznad poda galerije potrebna je zato, da se dobije rasvjeta, koja neće blistati ni onda, ako je slika pod staklom, a osim toga je važno da na površinu izloženih slika ne padaju sjene prolaznika. Priključak ovih posebnih rasvjetnih tijela izvest će se na 6 priključnica jednoliko raspodijeljenih po opsegu balkonske ograde.
Prstenasta dvorana u 1. katu predstavlja glavna izložbena dvorana za slike. Nakon opsežnih studija i pokusa utvrđeno je, da se zadovoljavajuća rasvjeta ove prostorije može postići samo onda, ako se montira pomoćni strop od opaliziranog stakla. Ovakav strop ima i drugih prednosti, jer znatno smanjuje toplinske gubitke. Iznad pomoćnog staklenog stropa montirano je 456 staklenih reflektora sa srebrnim ogledalom, raspodijeljenih na 24 strujna kruga. Svaki reflektor snabdjeven je poluvatnom žaruljom od 40 vata i smješten tako, da privjesne motke željezne konstrukcije ne bacaju sjene na stakleni strop. Za napajanje žarulja prstenaste i centralne dvorane predviđen je u polukatu posebni prenosni transformator s učinom od 31 kilovatampera. Da bi se u naročitim zgodama, primjerice kod izložbe slika, dobilo intenzivno bijelo svjetlo, imade taj transformator odvojke za 52, 55 i 58 volti, koji se prema potrebi mogu ukopčati.
Mala izložbena kružna dvorana u prizemlju, koja opasuje jedan dio centralne dvorane, rasvijetljena je s 13 stropnih armatura u obliku staklenih kalota bez metalnih dijelova, tako da se postizava dobra difuzna rasvjeta same dvorane, a pri tom je ipak i strop dovoljno svijetao. U svakoj kaloti smještene su po 2 žarulje od 60 vata normalnog napona od 220 volti. Razmak između pojedinih armatura je 3,20 m.
Ostale prostorije, stubište, stan u polukatu, poslovnica, biblioteka i nusprostorije, rasvijetljene su na uobičajeni način. Sam vestibil ima 4 potpuno indirektne armature, koje vise sa stropa u metalnim posudama, a na zidovima ima dekorativnu rasvjetu od 6 armatura na vanjskom i 2 armature na unutarnjem zidu. Za posebnu rasvjetu, efekte, te čišćenje električnim aparatima razmješteno je po cijeloj zgradi dovoljan broj priključnih kutija za rasvjetnu i industrijsku struju.
Vanjska rasvjeta paviljona bila je predmetom posebnih studija. Paviljon leži na vrlo istaknutom mjestu u osima glavnih ulica, pa je izvanja rasvjeta takvoga objekta zahtijevala što bolji efekat. U svrhu detaljnih studija ovog razmjerno kompliciranog pitanja bio je načinjen model u mjerilu 1:40 na kome su vršeni rasvjetni pokusi. Konačno je odlučeno, da se kolonada doma osvijetli svijetlom normalnih volframovih žarulja, a vanjska površina kamena reflektorima sa žaruljama od živinih para. Pokusima na samom objektu u naravi utvrđen je najbolji omjer intenziteta jedne i druge rasvjete, kako bi se postiglo najbolje, djelovanje. Iza svakog stupa s unutarnje strane smještena je po jedna poprečna armatura sa žaruljama od 100 vati za osvjetljenje kolonade. Za osvjetljenje vanjske površine zgrade smješteno je u parku koncentrično oko zgrade osamnaest reflektora sa žaruljama od živine pare. Ova bi rasvjeta služila u slučajevima svečanih iluminacija.